|
 U popisu naselja Požeške kotline iz 1407. godine nalazimo i selo Rešetari, tada zvano Resetarowich villa. Nakon dvadeset godina Rešetari se spominju kao područje koje je bilo u vlasništvu porodice Gorjanski. Početkom XVI. stoljeća prelazi u vlasništvo cerničke obitelji Dežević . U popisu naselja iz 1514. navodi se pod imenom Rešetarovci.
Ovo relativno mirno razdoblje prekinuto je turskom okupacijom 1536. godine , kada i Rešetari mijenjaju vlasnika. U ratnom periodu spominje se kraljevska darovnica Ferdinanda I. Ivanu i Mirku Rešetarskom - Bornemisi imanja Rešetari, Drežnik, Mutnik i Dobočac darovnicom od 25. rujna 1563. godine. Unatoč darovnicama braća Rešetarski – Bornemisi mogli su biti samo titularno posjednici Rešetara jer je tursko prisustvo već bilo učvršćeno, kako nad Rešetarima tako i nad ostalim naseljma Srednje Posavine i većeg dijela Požeške kotline. Turci koriste sukobe između pristaša Ferdinanda Habsburškog i Ivana Zapolje (uzrokovane pretendencijom na upražnjeno mjesto Ugarsko – hrvatskog prijestolja), uništavanjem slavonske ekonomije, ne bi li time usporili ili onemogućili efikasnu obranu Slavonije.
Rešetari se u 150 godina turske prisutnosti i vladavine ne spominju kao povijesna i zemljopisna odrednica. Tek kao istočna granica novoosnovanog Turskog carstva spominju se potok Rešetarica i Gornja Orljava. Pretpostavlja se da su Rešetari u tom razdoblju svedeni na par kuća zbog povlačenja stanovništva u sjeverozapadne krajeve ili na okolne obronke Psunja. Prilike na rubnim područjima carstva bili su mnogo teže nego u centralnim dijelovima, jer je graničarsko područje bilo izloženo upadima i pljačkaškim pohodima zaraćenih strana.
Oslobađanje Slavonije započinje turskim porazima kod Beča i Siska. Posavska naselja oslobađa Ljudevit Badenski, dok cijelo područje konačno prelazi iz turskih ruku prodorom hrvatsko – austrijske vojske pod komandom generala Croya. Tek potpisivanjem mira u Srijemskim Karlovcima 26. siječnja. 1699. godine, Rešetari i sva naselja sjeverno od Save oslobađaju se turskog prisustva. Turska odsutnost nije obilježila napredak Slavonije, nego teško poglavlje pod Habsburškom krunom. Novi period Slavonske povijesti obilježio je stvaranje specifičnog vojnog sustava tzv. Vojne krajine.
U izvještaju iz 1660. godine franjevac Petar Nikolić navodi da se u selu Rešetari održava stara katolička crkva sv. Ivana. Poznati pisac i kroničar novogradiškog kraja XIX. stoljeća , Luka Ilić Oriovčanin, u svojim „Lovorikama" obilazi Rešetare te navodi: „ Kod Rešetara niz livade vidi se jedan prostrani krug, vodom podzidanskog zdenca napunjen, bez da ikada presahnjuje. U prostoru vodom opskrbljenom stajaše nekoć tvrđa pod imenom Reštaroc, sad Rešetari, a nekoji ju i Rušerje valjda od rušenja zovu. Jedno nam je od te tvrđe znano da ju je godine 1600. Marko Lapsanović od Turaka oteo, a ovi ju je po njegovom odlasku popravili , da ju je već 1653. kršćani konačno popale i razore, bez da je kasnije Turkom na um došlo da ju popravljaju. Veli sa de je ova tvrđa na obitelj Reštaroc spadala..."
Nakon prestanaka turske opasnosti, bečki dvor odlučio je zadržati krajiški vojni sistem kao stalnu pokretnu vojsku u borbama širom Europe za dinastijske interese kuće Habsburg.
Kraj XIX. i početak XX. stoljeća obilježio je stalan proces naseljavanja novogradiškog područja. U Rešetare ulaze struje Ličana i nešto Gorana, te se naseljavaju raseljeni Hrvati i Srbi iz Bosne. Stara graničarska prometnica Novska-Gradiška-Oriovac omogućuje brz razvoj Rešetara, kao i svih naselja u blizini. Prometnica je označila proces preseljenja naselja sa starih lokacija koja su obično bila smještena na južnim obroncima Psunja. Prvi kartografski prikaz novogradiškog područja, kojeg je izradio časnik novogradiške pukovnije Jakobs 1848/49. godine, pokazuje kako se Rešetari prostiru od prometnice, uz vodotok Rešetarice, između brežuljaka Versela i Čerkenjca do Gostinca na suprotnoj strani.
Franc Stefan Engel u svojim putopisima kroz Slavoniju spominje i opisuje Rešetare: „ Rešetari leže u podnožju planine i zbog toga nisu građeni potpuno u nizu. Stanovnici su katolici, imaju 73 drvene kuće i kapelu , zgradu za časnike od čvrste građe, vojno vježbalište, stan za „furira", strelište i drvenu konjušnicu. Na potoku Rešetarica nalazi se jedna „njemačka vodenica".
Selo Bukovica, smješteno nekoliko kilometara sjevernije od Rešetara, nije bilo u sustavu Vojne krajne već „Civilne Hrvatske" ili „Banovine Hrvatske". To što je uzrokovalo zatvaranje pomoćnog ulaza u Požešku kotlinu, a što je navelo Rešetare da se prvenstveno oslone na svoje nove susjede, novoosnovanu pukovniju Novu Gradišku.
 Obiteljski život odvijao se u velikim kućnim zadrugama čija je karakteristika velik broj stanovnika u usporedbi s brojem kuća (1760. godine bilo je 77 kuća i 779 stanovnika). Više generacija i grana obitelji živjelo je pod istim krovom.
Godine 1764. u Rešetare se smješta više časnika Vojne krajine, pa se za njihove potrebe podižu nove zgrade. Nakon ukidanja Vojne krajine jedna od zgrada podignutih u tom vremenu naziva se «liječnički stan». Druga dva stana i vojna pisarna sagrađeni su 1842. godine. Prilikom ukidanja Krajine ustupljen je časnički stan i pisarna za školsku namjenu. U Rešetare se ulazilo s tri strane, pa je selo imalo tri ulice. Naziv ulice s prvog ulaza bio je Bunjevačka. Drugi ulaz ide u pravcu sjevera do zemljišta koje je u prošlosti služilo za vojne vježbe. Ova ulica vodila je do velikog općinskog ratarskog magazina (silos) podignutog 1832. godine, te do stana načelnika Rešetara, pa je zbog toga nosila ime Gospodska. Manje «elitno» stanovništvo bilo je u Cerničkoj ulici. Treća ulica je bila kratka i nosila prigodno ime „Puževa“. Od ostalih gospodarskih zgrada spominju se četiri mlina na potoku Rešetarica, te jedan povrh i jedan ispod sela.
1836. godine Rešetari osnivaju i osnovnu školu. Do tada su se mladi Rešetarčani iz bogatijih obitelji školovali u Novoj Gradiški.
Izgradnjom željezničke pruge došlo je ubrzane kolonizacije stranaca (Nijemci, Česi, Mađari). Prvi Svjetski rat bio je teško razdoblje za Rešetare. Tijekom rata poginulo je 14 „kućedomaćina“.
U periodu Drugog svjetskog rata (1941 – 1945. godine) s ovog prostora se iseljavaju Nijemci, a naseljavaju stanovnici iz pasivnijih krajeva Hrvatske. Osamostaljenjem Republike Hrvatske mijenja se teritorijalni ustroj, te je 1993. godine formirana Općina Rešetari kao samostalna jednica lokalne samouprave. Nakon velikosrpske agresije, dolazi do velikih migracija stanovništva uzrokovanih ratnim prilikama. Nakon završetka Domovinskog rata, područje Općine Rešetari našlo se na putu oporavka, kako u gospodarskom tako i socijalnom smislu. Započeli su radovi na izgradnji infrastrukturne mreže, provode se projekti s ciljem gospodarskog stasanja područja općine, te se Općina polako transformira u relativno razvijenu sredinu privlačnu za život.
|
